Bilo je drugačijeg vremena prije ovog vremena i opet će ga biti

Mahrama ističe u prvi plan inteligenciju ili specifičnost osobe koja je nosi, pokriva njezinu ženstvenost istovremeno pružajući sigurnost. Mahrama između ostalog pokriva seksualnost stavljajući je u sjenu ili drugi plan, ona je antipod današnjeg pohotljivog putenog svijeta. Ako znanje poistovijetimo sa vlastitim proživljenim iskustvom, muškarac ne može pojmiti specifičnost i poteškoće nošenja iste. To u punom smislu spoznaju jedino pokrivene žene, a spoznaja je najveći oblik svijesti.
Ipak, dvije- tri riječi o mom iskustvu života nakon ženinog pokrivanja.
Prvo na što naletite je reakcija uže ili šire porodice, kako to neuki sterotipni puk i plebs obično radi, sa nizom pitanja:
– Je li istina da se to plaća? – Koliko se plaća? – Šta će ti to, može se musliman biti i bez toga. – Je li te neko natjerao? – Bolje bi ti bilo da to podvežeš nazad, izgleda modernije…
Nakon svih pitanja osjetite u zraku kako treperi neizrečena misao, da bi najbolje bilo da je skineš ili da je nisi ni stavljala. Kako nismo svi isti ima i pozitivnih komentara tipa; lijepo ti stoji ili jednostavno i kratko, elhamdulillah i mašala! Ponekad vas selame ljudi koje niste nikada ni čuli ni sreli ni vidili, jer mahrama ne čini čovjeka ali govori dosta o njemu.
U normalnim društvenim odnosima mahrama ima funkciju stvaranja uslova da osoba koja je nosi ne bude puki objekat posmatranja nego posmatrač. A onda ideš dalje, pa se susretneš sa sa hiljadu gladnih, zlobnih, uperenih očiju.
– Tako meni jednom žena kaže kako ima neka starija gospođa koja svaki put kad je vidi ukopa se, odmjeri je od glave do pete i sva se snebiva. Pitam ja znaš li je, kaže da ne zna. Zezam se i kažem možda u tebi vidi tamni vilajet. Nabasamo zajedno na nju i žena mi je pokaže. Bila je to moja nekadašnja nastavnica historije, objasnim ko je mnogopoštovana uvažena gospođa, ništa čudno pomislim, čitav život joj je bio: ˝Titovim stazama revolucije˝.
– A onda čarobno Trebinje. Kažu nam domaćini da se sigurnosno stanje, u odnosu kakvo je nekada bilo, prilično normaliziralo. Kriza je, samo se gleda da ostaviš koji ˝dinar˝, nebitno je ko si. Ima Arapa, turista, dolaze sa ženama u grupi pa se i na njih naviklo. Kupimo na Starom gradu magnet Osman- pašine džamije, ali nam ne preporučuju da hodamo po noći. Svakakog se gada nakotilo, što krštenog što nekrštenog. Nikad ne znaš… Večernja kafa u trebinjskom hotelu Platani osta za buduće vrijeme, jer bilo je drugačijeg vremena prije ovog vremena i opet će ga biti, nadam se.
– Sljedeća stanica lijepa šeher Banja Luka. Šetamo gospodskom ulicom, ja se odmaknem iza i posmatram posmatrače. Apsolutna većina ljudi ne obraća pažnju, poneki iznenađeni šetač je isprati pogledom. I onda okrenemo prema Kastelu i Ferhadiji, kad tamo iz jedne kafane izađe otprilike pedesetogodišnjak velikog stomaka, okrenu se prema nama i poče da se preko ulice dere: ˝Niko nije za Republiku Srpsku prolio više krvi od mene. Nikooo!˝ Šta bi vi na to? Ignorišemo ga i nastavimo dalje. Ahmaku ne reci ni zdravo.
– Gdje li je kraj? Krenula nam starija petogodišnja kćerka u mekteb. Mama je za vikend obuče, stavi joj mahramu na glavu, pa za ručicu do džamije. Pošto je nesigurno pustiti malo dijete samo preko ceste, pričeka dok dijete ne završi sa časom. Pa kad mala završi sa mektebom pravac kući. Jednom im je pripriječila put nepoznata gospođa, vidno uznemirena ko zna čim i zašto, pa upitala: ˝Pa nije valjda da si i bebu pokrila!?˝ Toliko o vođenju svog posla…
– Ne staje sve na urokljivim pogledima, ograničenju kretanja, i provokativnim komentarima, nego evoulira dalje. Tako lijepog sunčanog proljetnog dana kad sva priroda zakikoće šetamo ja i žena tuzlanskim Trgom slobode. Kažem joj da sjede na klupu da odem na brzaka do jedne radnje da nešto kupim. Vraćam se, nije ljudski prošao ni tren, a ona plače, i djeca plaču skupila se oko nje kao pilići… Pitam šta je, nju guše suze, jeca ne odgovara. Kada se malo smirila objasni mi da je prolazila grupa mladića i djevojaka i da su joj strgnuli mahramu sa glave. Ponavljam apsurda li; Trg slobode!? Svejedno volim Tuzlu, tu sam proplakao…
– Za kraj još jedna kratka anegdota. Ko zna kako je bilo, ali je priča došla do mene, da su kolege za bivše nam države kritikovale svog kolegu profesora, na sarajevskom univerzitetu, jer je osunetio svoju djecu. A to je kao, moreš mislit, kontrarevolucionaran čin, opasnost za državu i primitivna zaostavština. Na što je profesor odgovorio: ˝Je*eš državu kojoj je prijetnja čuna mog sina.˝
Valjda je jasno, u Bosni nije problem na glavama već u glavama, ali da budem još jasniji veliki hrast hrvatske kulture zapisa: ˝Šta vrijedi ljudski život ako ga čovjek ne proživi slobodno i inteligentno…˝ Pa makar…