Manifestacija “Dani mekteba” u Srebreniku

Povodom manifestacije "Dani mekteba", 07. oktobra 2021. godine, u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice u Srebreniku, dodijeljene su nagrade za najbolje likovne i literarne radove na temu "Moj mekteb". Učešće u natječaju za najbolji likovni rad uzeli su polaznici mekteba i islamske vjeronauke uzrasta od prvog do petog razreda osnovne škole, dok će učešće u natječaju za najbolji literarni rad na temu "Moj mekteb" uzeli polaznici mekteba i islamske vjeronake uzrasta od šestog do devetog razreda osnovne škole.

 

Rezultati konkursa za likovni rad na temu „Moj mekteb“:

1. Larisa Ahmetović, V.razred, Osnovna škola Podorašje

2. Armina Jahić, IV razred, Druga osnovn škola Srebrenik-Područna škola Ćehaje, nastavnik Mersed Šabanović

3. Minela Osmanović,V razred Osnovna škola Duboki potok.

 

Rezultati konkursa za literarni rad na temu „Moj mekteb“:

1. Samra Krdžić, IX razred, Osnovna škola Špionica

2. Esmer Hadžić, VI razred, Osnovna škola Duboki potok

3. Tea Dorić, IX razred Osnovna škola Duboki potok.

 

Najbolji literarni rad prenosimo u cjelosti:

Moj mekteb

„Hajde kćeri vrijeme je“, čujem dobro poznati glas iz susjedne sobe. Majka me budi da krenem u mekteb. Napolju pada kiša. Upravo sam shvatila da bih više voljela jutro provesti u krevetu. Brat, vidno ljut jer moramo uskoro krenuti, požuruje me i stavlja svoje stvari u moju torbu, kao i uvijek. Stvari u torbi su složene, kišobrani su pripremljeni i vrijeme je neizbježno za odlazak u mekteb. Pitam se da li ću čeznuti za tim koracima prema mektebu kad odrastem.
U mekteb smo stigli promrzli, ali smo se brzo ugrijali jer bi hafiz uvijek uključio grijanje kad je napolju hladno. Kako nam je samo godila ta toplota. Moram priznati da to nije bio jedini vid toplote koji smo osjećali. Postoji toplota koju insan osjeti kad ulazi u svoj dom, unutrašnjost mu se smiri. Tako je i sa mektebom. Mekteb je postao drugi dom. Čak smo i vremenom naučili da prepoznajemo miris mekteba baš kao što bismo uvijek prepoznali miris doma. Neki kažu da je to miris ljubavi. Mi smo je onda u mektebu imali na pretek. Upravo taj osjećaj bi činio da svaki put zaboravimo onu kišu zbog koje smo promrzli. Sve bi dobilo smisao i mi bismo bili zahvalni majci jer bi nas natjerala u mekteb kad bismo bili lijeni da odemo. U mektebu bismo se prvo susreli sa očima najmlađih polaznika. Oni su uvijek znatiželjni pa im pogledi brzo smaknu sa Ilmihala na vrata mekteba. Kad bi odgovarali malo bismo im šapnuli kad ne bi znali, ponosni jer smo mi to već davno naučili, a onda bismo sa čežnjom gledali one koji uče Kur'an i pokušali što prije savladati Sufaru i pridružiti se njihovoj grupi. A onda bih ja došla na red. Mojih pet minuta bi meni izgledalo kao pet sati odgovaranja. Tema nikad nije manjkalo. Zatim bismo razgovarali jedni sa drugima, skupili u grupice i polahko krenuli kućama. Iz jednog doma u drugi.
Već mi sad nedostaju dani kada sam bila manja i odlazila u mekteb iako još uvijek dolazim tamo. Sigurna sam da će mi još više nedostajati kada jednog dana ne budem učenik mekteba, kada budem odrasla osoba. Ali nikad neću zaboraviti onu toplotu, jer je to bilo mjesto gdje sam se osjećala najbliže svom Gospodaru i jer sam tamo učila o svom Poslaniku. Tamo sam zavoljela svoju vjeru. A kada je na jednom mjestu toliko stvari za jednog malog putnika, on to nikad ne smije zaboraviti.

Krdžić Samra IX-a