Mjesec redžeb

1. Općenito o mjesecu redžebu

Mjesec redžeb posjeduje svetost koja bi uvažavana i poštivana i u predislamskome preiodu,u periodu neznanja (džahilijet). Allah uzvišeni usadio je u srca ljudi svijest o svetosti ovoga mjeseca. Iako neupućeni, predislamski Arapi osjećali su posebnost ovoga i druga tri sveta mjeseca. Premda imaše iskrivljenu predodžbu o Allahovoj egzistenciji i manifestiranju, osjećaše da postoje neke granice koje niko ne smije prelaziti. Jedna od tih granica nalagala je proizvođenje i očuvanje, u trajanju od 29 ili 30 dana, zatišja u kojemu se »nije smio čuti zvuk željeza, gvožđa, čak ni ako ga proizvodiše halatke.«

El-Bejheki bilježi slijedeće riječi hazreti Aiše: »Redžeb Allahov je mjesec. Nazvan je Mjesecom  zatišja (el-Esamm). U vrijeme džahilijeta (perioda prije islama) kada bi nastupio mjesec redžeba džahili bi ostavljali svoje oružje. Ljudi bi bili sigurni, sigurni bi bili putevi i sve dok ne bi ovaj mjesec prošao ljudi se ne bi plašili jedni drugih.«

El-Kurtubi piše: «Misli se na tri sveta mjeseca koja svetim držaše svi Arapi. Allah, direktno, u srca njihova usadio je svetost tih mjeseci. U tome vremenu, Arapi nisu htjeli nikoga ubiti, ničiju krv proljevati niti ratovati. Štaviše, znalo se desiti da neki čovjek susretne ubicu svoga oca, djeteta ili brata ali, ako su sveti mjeseci već nastupili, ne bi ga ni na kakav način uznemiravao.

(Ratovanja) prekidali bi u tri vremenska perioda. U ta tri mjeseca koja dolaze jedan nakon durgoga, uživali bi u sjedenju, opuštanju i odmaranju. Negdje oko polovine godine, još jedan mjesec smatrali bi svetim, mjesec koji je odvojen od ona tri. Riječ je o mjesecu redžebu, mjesecu zatišja (el-Esamm), koji je nazvan Midr (mjesec u kojemu se neosvećuje proljevanje krvi).

Nazvan je el-Esam jer se u tome mjesecu ne čuje zvuk predmeta, halatki, naparavljenih od željeza, gvožđa. Naziva se još i Munsilul-esinneti (pravilno je i Mensalul-esinneti) – Odvajanje strijele od luka -jer bi u tome mjesecu vadili strijele iz lukova. Vjeronavjestitelj, alejhisselam, nazvao ga je Allahovim mjesecom (Šehrullah) tj. Mjesecom Allahovih ljudi. (Kurtubi, VI tom, uz tumačenje 97. ajeta sure Trpeza)

Allah uzvišeni dao je da se za ovaj sveti mjesec veže jedan iznimno važan kako povijesni tako i hieropovijesni događaj. Riječ je o promjeni smjera okretanja muslimana.

Kao što je poznato, u prvo vrijeme poslanstva posljednjega Allahovoga poslanika Muhammeda, alejhisselam, muslimani su se okretali u smjeru Jerusalema, u smjeru Bejtul-Makdisa. Poslanik, alejhisselam, duboko u sebi ćutao je pritisak duše koji ga nagoniše često pogledati u smjeru Kabe. Kaba bijaše ispunjena kumirima (idolima) ali Poslanik, alejhisselam, težio  je onome unutarnjemu – smislu postojanja Kabe, onome što ona simbolizira: jednosti i jedinstvenosti Allaha, Uzvišenoga.

Nakon činjena Hidžre, privremenoga napuštanja Mekke uslijed pritisaka idolopoklonika i maltretiranja muslimana, Poslanik, alejhisselam, obavljajući namaz sa prognanim muslimanima Mekke i domaćinima iz Medine, i dalje se okretao prema Bejtul-Makdisu. Ipak, njegovo srce i dalje ga natjerivaše često pogledati u smjeru Kabe. Tada stiže Objava:

Mi vidimo okretanje lica tvoga prema nebu!

I Mi ćemo tebe, sigurno,

okrenuti prema Kibli za kojom čezneš!

Zato okreni lice svoje prema Hramu Svetome!

I ma gdje god bili, okrenite svoja lica spram njega!

(Kur’an, sura Krava, ajet 144.)

Bilo je to u mjesecu redžebu.

Taberi, koji prenosi riječi Ibn Ishaka, te ez-Zamahšeri u svome tefsiru el-Keššaf, tom I, str. 101., tvrde da je naredba o promjeni smjera okretanja prilikom ibadeta (bogoslužja) došla u mjesecu redžebu. Rahmetli Nerkez Smailagić, u svome djelu Leksikon islama, str. 328., navodi da je naredba o promjeni kible došla ili u mjesecu redžebu ili u mjesecu šabanu.

Buhari bilježi da je naredba o promjeni došla nakon 16 ili 17 mjeseci življenja u Medini poslije činjenja Hidžre.

»Darekutni prenosi slijedeće riječi od el-Bera’a: ‘Klanjali smo sa Poslanikom, a.s., nakon dolaska u Medinu 16 mjeseci prema Bejtul-Makdisu. Potom Allah ‘sazna’ želju Svoga Poslanika, pa bi objavljeno: Mi vidimo okretanje lica tvoga prema nebu.’ U ovome je rivajetu, dakle, naglašeno da se radi o periodu od 16 mjeseci, bez sumnje.

Malik prenosi od Jahje, ovaj od Ibn Seida, a on od Seid ibn el-Musejjeba da je promjena kible bila dva mjeseca prije bitke na Bedru.

Ibrahim prenosi od Ishaka: ‘Bilo je to (naredba o promjeni kible) u mjesecu redžebu II god. H.’

Ebu Hatim prenosi od el-Bustija: ‘Muslimani klanjali su okrenuti u pravu Bejtul-Makdisa tačno 17 mjeseci i tri dana. Dolazak u Medinu bio je u ponedjeljak, 12. noći mjeseca rebiul-evela, a Allah uzvišeni naredio je okretanje prema Kabi u utorak, polovine mjeseca šabana.’« (el-Kurtubi, II tom, uz tumačenje 142. ajeta, sureKrava)

Premda neki učenjaci osporavaju, dobar dio muslimanskih učitelja smatra da je za mjesec redžeb vezana i sudbina Nuhovoga, alejhisselam, naroda, odnosno spas Nuha, alejhisselam, i jednoga dijela njegove porodice od Potopa.

Tako bilježi Taberi: »Nuh, alejhisselam, ukrcao se na lađu prvoga dana mjeseca redžeba, postio je kompletan mjesec i vozio se na lađi do Dana ašure. Tada pristade lađa na Džudijju, pa taj dan isposti Nuh i oni što bijahu s njim.«

Taberi također od Ibn Ishaka prenosi da je hazreti Nuh, alejhisselam, proveo na vodi oko jedne godine, prošao pored Kuće (Kabe) i učinio (s lađom) tavaf sedam puta. Allah ga je sačuvao od Potopa, zato ne bijaše potopoljen, potom otplovi do Jemena pa se vrati k Džudijju i na njemu pristade.

Ova posljednja predaja u djelima koja se bave uvođenjem budućih znavstvenika u hadis, navodi se kao klasičan primjer predaje koja nije hadis (dakle ne spada niti u jedne kategoriju autentičnosti u širokomu rasponu od sahiha, pouzdani hadis, do daifa, hadis slabe autentičnosti) već apokrif (izmišljena, podmetnuta predaja). Kao razlog se ne navodi pitanje seneda, lanca prenosilaca, (što bi pomenuto predanje svrstalo u jednu od kategorija vjerodostojnosti) već samoga teksta (metn) budući takvo što kao tavaf lađe oko Kabe kontradiktira »čistome razumu«.

Veoma je važno naglasiti kako ovakve stavove (o kontradiktornosti nečega sa razumom) ne dijele svi učenjaci. Jer odbaciti nešto što »ljudska pamet« ne prihvaća a što se nalazi u tekstu hadisa znači, ustvari, odstupiti od uobičajenoga znavstvenoga metoda (koji nalaže i provjeru seneda te, shodno tome, svrstavanje hadisa na jedan od stupnjeva autentičnosti).

Ovo je bitno za poglavlje naslovljeno »Namaz Noći začeća (Salatu Lejletir-regaib)« budući je upravo razilaženje oko pitanja temelja nužnoga za definiranje jedne stvari prouzročilo da jedan dio muslimana bezuvjetno prihvata vjerodostojnost ovoga namaza a drugi dio, opet, nepomirljivo odbacuje njegovu autentičnost.
2. Post u mjesecu redžebu

Općenito o postu hazreti Pejgambera, alejhisselam, u mjesecu redžebu, govori nam hadis koji bilježe Buharija, Muslim, Ebu Davud i Tirmizi, a prenosi Osman ibn Hakim: »Pitao sam Se’id ibn Džubejra o postu mjeseca redžeba, upravo je i bio mjesec redžeb kada ga ovo upitah. On reče: ‘Čuo sam od Ibn ‘Abbasa, radijallahuanhuma, kako kaže: – Allahov Poslanik, alejhisselam, postio bi toliko da bismo haman rekli da neće nikako prekidati, a toliko je prekidao post da bismo haman rekli da neće ni postiti.-‘«

Tumačeći ovaj hadis, autor djela et-Tadždž, Mensur ‘Ali Nasif, u II tomu, na str. 91., kaže: »Vjeronavjestitelj, alejhisselam, nekada kad bi postio postio bi mnogo, a nekada kada ne bi postio dugo ne bi zapostio. Ovakva situacija bila je sa postom u mjesecu redžebu, a i u drugim mjesecima bilo bi isto.« (Naravno, izuzetak je mjesec ramazana koji je obaveza kompletan postiti.)

U drugome hadisu, kojega bilježe en-Nesai i Ebu Davud prenoseći ga od ‘Usame a za kojega Ibn Huzejme tvrdi da je sahih (vjerodostojan), na kojem ćemo se zadržati stoji: »Rekoh: ‘O Allahov Poslaniče, nisam te vidjeo da postiš i u jednome mjesecu koliko postiš u mjesecu šabanu.’ On reče: ‘Ljudi su nemarni prema tome mjesecu koji se nalazi između mjeseca redžeba i mjeseca šabana. U njemu se podižu djela do Gospodara svjetova pa ja volim da mi se djela podignu dok sam postač.’«

Govoreći o ovome i hadisima sličnoga smisla, zejdijski pravnik eš-Ševkani kojega uvažavaju pravnici svih škola a naročito hanefijske, u svome djelu Nejlul-Evtar, tom IV, str. 292., 293., kaže:

»Zorno se iz riječi ovoga hadisa zaključuje da je postiti mjesec redžeb mustehab (mustehab, djela koja je Muhammed, alejhisselam, rijetko radio ili je rekao za to da je lijepo raditi; ko vrši mustehab djela bit će mu to upisano u sevab, a ko ne vrši neće biti griješan – Muhamed Seid Serdarević). Jasno je da nemarnost ljudi spram posta u mjesecu šabanu sobom povlači i nemarnost spram posta u mjesecima ramazana i redžeba. Nemarni su prema postu mjeseca šabana kao što su istrajni u veličanju svetosti mjeseca redžeba klanjem žrtava. Ovaj običaj štovanja (svetosti mjeseca redžeba) i klanja žrtve  u njemu bio je raširen u džahilijetu (predsilamskome dobu), kao što je to potvrđeno hadisom.

Pod izrazom ‘ljudi’ (su nemarni prema tome mjesecu) misli se na ashabe. Zakonodavac (Allah uzvišeni) želio je izbrisati sve tragove džahilijeta. No, namjera ovoga hadisa ja potvrđivanje pohvalnosti posta u tome mjesecu…

Neke opće (‘umum) i neke konkretne (husus) stvari dokazuju da je donesen propis (u vidu mustehaba) o postu u ovome mjesecu. Što se tiče općih stvari, navedeni hadisi svojom porukom nastoje privoliti (tergib) na post u svetim mjesecima (zul-kade, zul-hidže, muharem i redžeb) i u tome postoji koncenzus (idžma). Također, navedeni hadisi govore o propisivanju ustanove posta uopće.

Što se tiče konkretnih stvari, et-Taberani bilježi hadis prenoseći ga od Se’id ibn Ebi Rašid, hadis je merfu (vezan za Poslanika, alejhisselam), a koji glasi: ‘Ko isposti jedan dan mjeseca redžeba kao da je ispostio kompletnu godinu. Ko isposti sedam dana ovoga mjeseca zatvorit će se od njega vrata Džehennema. Ko isposti osam dana mjeseca redžeba otvorit će mu se osam vrata Dženneta, a ko isposti deset dana štagod od Allaha zaišće dat će mu. Ko isposti petnaest dana ovoga mjeseca dozvat će ga glasnik s neba: -Oprošteno ti je ono što je bilo kao i buduća djela!- Ko poveća (broj ispostenih dana u ovome mjesecu) Allah će mu povećati (naknadu).’ Potom et-Taberani navodi drugi poduži hadis koji govori o fadiletima (koristima) ovoga mjeseca.

El-Hatib bilježi hadis od Ebu Zerra: ‘Ko isposti jedan dan mjeseca redžeba kao da je ispostio kompletan mjesec’, a potome navodi sadržaj hadisa poput onoga koji prenosi Se’id ibn Ebi Rašid.

Slično ovome, merfu hadis bilježe Ebu Ne’im i Ibn ‘Asakir, prenoseći ga od Ibn Omera. Slično bilježi i el-Bejheki, u poglavlju Šu’bul-Iman, merfu hadisom kojega prenosi Enes.

El-Hallal bilježi hadis merfu kojega prenosi Ebu Se’id: ‘Mjesec redžeb jedan je od svetih mjeseci. Njegovi dani napisani su na vratima Šestoga neba. Kada osoba isposti jedan njegov dan i ojača ga takvalukom, progovore jedna vrata i progovori jedan dan. Kažu: – Gospodaru, oprosti mu! – Ukoliko osoba ne upotpuni post toga dana sa takvalukom i činjenjem istigfara, kaže se: – Nasamariše te tvoje požude! -‘

Ebu el-Futuh ibn Ebi el-Fevaris bilježi hadis kojega prenosi el-Hasan, hadis je mursel (u lancu prenosilaca nedostaje ashab pa se lanac završava tabijom, osobom iz generacije koja je živjela nakon Poslanikovih, alejhisselam, drugova – ashaba), da je rekao Poslanik, alejhisselam: ‘Redžeb je Allahov mjesec, šaban je moj mjesec a mjesec ramazan mjesec je moga ummeta.’

Ebu Šejba (s druge strane) prenosi u svome djelu Musanif, da je hazreti Omer udarao ljude po rukama u mjesecu redžebu, čak i da bi im ruke namjerno stavio u posudu s jelom, govoreći: ‘Jedite, ovo je mjesec koji je poštivan u vrijeme džahilijeta.’

Također, navodi i hadis kojega prenosi Zejd ibn Eslem, koji kaže: ‘Upitan je Allahov Poslanik, alejhisselam, o postu mjeseca redžeba, pa je odgovorio: -A gdje vam je mjesec šaban?-‘ Navodi i hadis kojega prenosi Ibn Omer a koji ukazuje da je post mjeseca redžeba mekruh (mekruh, djela koja ne valja raditi ali koja nisu izričito zabranjena – Muhamed Seid Serdarević).

Ne brini se, kada konkretne stvari ne pobijaju dokaze koji govore da je post mjeseca redžeba mustehab a pobijaju opće stvari – ne smatra se da je naveden valjan dokaz sve dok se ne donese konkretan dokaz o mekruhu posta u tome mjesecu. A što se tiče hadisa kojega bilježi Ibn Madže prenoseći ga od Ibn ‘Abbasa: ‘Vjeronavjestitelj, alejhisselam, zabranio je postiti mjesec redžeb’, u njemu se nalaze dvojica slabih (daif) prenosilaca: Zejd ibn ‘Abdul-Hamid i Davud ibn ‘Ata.«

3. Namaz Noći začeća (Salatu Lejletir-regaib)

Ovaj namaz spomenusmo ranije. Nalazimo ga, između ostaloga, i u djelu Ihja ‘Ulumid-Din, tom I, str. 286., čiji je autor Ebu Hamid Muhammed el-Gazzali. Ovaj hadis bilježi Ruzejn, a Zejnuddin Ebu el-Fadl ‘Abdurrahman ibn el-Husejn el-‘Iraki, koji je provjeravao vjerodostojnost hadisa koje el-Gazzali navodi u ovome djelu, spomenutu predaju ocjenjuje kao apokrif (izmišljena, podmetnuta predaja).

Ovo je i bilo razlogom da osobe koje slijede mišljenje muhadisa (ljudi koji se bave hadisom kao znanošću) ne klanjaju ovaj namaz. Jednostavno, u pitanjima hadisa odlučili su se slijediti autoritete koje prepoznaše kao osobe koje se ozbiljno i temeljno bave naukom o hadisima: lancem prenosilaca, tekstom hadisa i biografijom prenosilaca.

S druge strane, osobe sklone tesavvufu (sufizmu) te osobe koje njeguju oblik prakticiranja islama kakvog ga je u povijesti zaodjenuo neki narod (tradicionalisti), uz uvažavanje islamskih znavstvenika, za svoje autoritete uzimaju i duhovne učitelje tarikata (šejhove) među kojima ključno mjesto zauzima sam el-Gazzali. Zato je moguće naići kod ovih ljudi na mnoge oblike prakticiranja islama koji istina nisu u suprotnosti s duhom osnovnoga kur’ansko-sunnetskoga koncepta ali koji također nemaju jasnoga ili uopće nikakvoga utemeljenju u Izvorima islama (Kur’an i Sunnet). Ove stvari znavstvenici islama odbacuju, budući po kriterijima oko kojih su se složili (»Ne prihvatamo ništa što nema utemeljenja u Izvorima«), ti oblici označavaju udaljavanje od islamskoga učenja.

Ipak, odstupanja od znavstvenih normi moguće je naći i kod samih znavstvenika. Kao primjer navest ćemo slučaj najvećega autoriteta u hadiskoj nauci – el-Buharija. I pored izuzetno oštrih uvjeta kod prihvatanja hadisa, u samoj zbirci hadisa, koja se naziva Sahih, ovaj učenjak navodi i jedan broj hadisa koji nemaju valjan sened. Ipak, budući je riječ o jednome takvom autoritetu kakav je el-Buhari, svi znavstvenici, mada prema znavstvenim kriterijima to nije dopušteno, bez dokaza, samo na račun Buharijina ugleda, i te hadise smatraju autentičnima.

Tako je i kod ljubitelja tesavvufa. Svoje učitelje uzimaju za autoritete te ako bi im se nešto i moglo prigovoriti zbog ugleda svojih šejhova na to ne obraćaju pažnju. Naravno da je ovo slučaj samo kod stvari kao što je spomenuti namaz. Što se tiče običaja koji su suprotni islamskome učenju istinski šejhovi ih niti ne upražnjavaju niti druge njima podučavaju.

* * *

            Ostaje nam još objasniti način i vrijeme klanjanja Namaza Noći začeća. Poslužit ćemo se djelom el-Gazzalija.

»Prenosi se od Poslanika, alejhisselam, da je rekao: ‘Ko isposti prvu petinu mjeseca redžeba a zatim klanja između jacijskoga namaza i duboke noći 12 rekata, predavajući selam na svaka dva. Na svakome rekatu uči suru Fatiha jednom, suru Kadr (Inna enzelnahu fi Lejletil-Kadri) i suru Ihlas (Kulhuvallahu ehad) 12 puta. Nakon što završi namaz na mene donese 70 salavata govoreći: -Allahumme salli ‘ala Muhammedin en-Nebijjil-Umijji ve ‘ala Alihi (Allahu moj, blagoslovi Muhammeda, vjeronavjestitelja, umijja, i njegovu Porodicu)-, a nakon toga učini sedždu i na njoj rekne 70 puta Subbuhun Kuddusun Rabbul-Melaiketi ver-Ruhi (O, Slavljeni, Sveti, Gospodaru meleka i Duha); potom podigne glavu sa sedžde (vrati se na sjedenje) i izgovori 70 puta Rabbigfir verham ve tedžavez ‘amma ta’lemu Inneke Entel-E’azzul-Ekrem (Gospodaru, oprosti, smiluj se, pređi preko onoga /lošega/ što znaš /da sam uradio/, uistinu si ti Najsilniji i Najplemenitiji), potom ponovno učini sedždu i izgovori ono što je izgovorio na prvoj sedždi (Subbuhun Kuddusun Rabbul-Melaiketi ver-Ruhi) i još dok je na njoj zatraži ono što hoće (za čim ima potrebu) – bit će mu ispunjeno.«

»Poslanik, alejhisselam, rekao je: ‘Kogod klanja ovaj namaz Allah uzvišeni oprostit će mu sve grijehe makar ih bilo koliko pjene u moru, kamena u pijesku, koliko su teške planine i koliko je lišća na drvetu. Na Sudnjemu danu moći će se zauzeti za 700 članova svoje kuće koje čeka Vatra.«

4. Fadileti (koristi) mjeseca redžeba

Kajs ibn ‘Abbad kaže o desetome danu mjeseca redžeba: »To je dan u kojemu Allah briše šta god želi, i utvrđuje šta god želi.« Mudžahid smatra da se ovo odnosi na mjesec ramazana.

Ibn Abbas veli: »Kod Allaha postoji Levhi Mahfuz veličine pet stotina godina hoda, od najbjeljega biserja. Obje korice su joj od crvenih merdžana. Svakoga dana Allah na nju pogleda tri stotine i šezdeset puta, potvrđujući ono što hoće i brišući ono što hoće.« (Kurtubi, tom IX, uz tumačenje 41. ajeta sure Hud)

»Povećajte učenje istigfara u mjesecu redžebu jer tada svakoga sahata Allah oslobađa od Vatre. Kod Allah postoje gradovi u koje će ući samo oni koji su postili mjesec redžeba.« (Bilježi ed-Dejlemi, prenoseći od hazreti Alije)

»Kada bi nastupio mjesec redžeb, Poslanik, alejhisselam, učio bi: ‘Allahumme, Barik lena fi redžeb ve ša’ban ve belligna ramadan. (Allahu moj, podari nam bereket /blagoslov/ u mjesecima redžebu i šabanu i podari nam mjesec ramazana)’. A kada bi bila noć uoči džume učio bi: ‘Hazihi lejletu gara’ ve jevmu ezher (Ovo je noć velike ljubavi, a dan /koji slijedi/ najsjajniji je).’« (Bilježe el-Bejheki i Ibn Asakir, prenoseći od Enesa)

»U Džennetu postoji rijeka, kažu da se zove redžeb, bjelja je od mlijeka i slađa od meda. Ko isposti jedan dan mjeseca redžeba Allah uzvišeni napojit će ga vodom te rijeke.« (Bilježi el-Bejheki, prenoseći od Enesa)

»Ko isposti prvi dan mjeseca redžeba kao da je ispostio kompletnu godinu. Ko isposti sedam dana zatvorit će se pred njim sedam vrata Vatre. Ko isposti deset dana mjeseca redžeba zovnut će ga glasnik s neba: ‘Ako zaišćeš dat će ti se!’« (Bilježe Ebu Nu’ajm i Ibn ‘Asakir prenoseći od Ibn Omera)

»U Džennetu postoji dvorac namijenjen samo za postača mjeseca redžeba.« (Bilježi Ibn ‘Asakir prenoseći od Ibn Kulabe)

»U Džennetu postoji dvorac u kojega ulaze isključivo postači mjeseca redžeba.« (Bilježi Ibn Šahin, prenoseći od Enes ibn Malika)

»Mjesec redžeb jedan je od svetih mjeseci. Njegovi dani napisani su na vratima Šestoga neba. Kada osoba isposti jedan njegov dan i ojača ga takvalukom (bogobojaznošću), progovore jedna vrata i progovori jedan dan. Kažu: ‘Gospodaru, oprosti mu!’ Ukoliko osoba ne upotpuni post toga dana sa takvalukom i činjenjem istigfara, kaže se: ‘Nasamariše te tvoje požude!’« (Bilježi Ebu Muhammed el-Hasan ibn Muhammed el-Hallal, prenoseći od Ebu Se’ida)

»Redžeb je silan mjesec. Allah u njemu uvećava dobra djela. Ko isposti jedan dan mjeseca redžeba kao da je ispostio kompletnu godinu. Ko isposti sedam dana ovoga mjeseca pred njim će se zatvoriti sedam vrata Džehennema. Ko od ovoga mjeseca isposti deset dana, štagod od Allah zatraži bit će mu dato. Ko isposti petnaest dana ovoga mjeseca, dozvat će ga glasnik s neba: ‘Oprošteno ti je što je bilo, također i buduća djela!’ Ko poveća – Allah će njemu (naknadu) povećati. U mjesecu redžebu Allah je dao da Nuh plovi lađom. Nuh, alejhisselam, postio je mjesec redžeb i naredio onima koji bijahu s njim taj dan da poste. Plovili su na lađi 6 mjeseci, zadnji dan plovidbe bio je Dan ašure. Na Dan ašure Allah je razdvojio more Izraelićanima, na taj dan oprostio je Ademu, alejhisselam, i gradu hazreti Junusa, alejhisselam. Na taj dan rođen je hazreti Ibrahim, alejhisselam.« (Biježi et-Taberani, prenoseći od Se’id ibn Ebi Rašida)

»U mjesecu redžebu ima jedna noć i jedan dan. Ko isposti taj dan i probdije tu noć kao da je postio svaki dan stotinu godina i probdio sve noći u stotini godina. To vrijeme nalazi se u posljednjoj trećini mjeseca redžeba, tada je Allah učinio Muhammeda, alejhisselam, poslanikom.« (Bilježi el-Bejheki, prenoseći od Selman Farisija; kažu da je hadis munker, nepriznat)