Proljetna sjetva

Hutba direktora Uprave za vjerske poslove, mr. Nusret-ef. Abdibegović

Hvala Allahu Gospodaru svjetova, salavat i selam na poslanika i Allahova miljenika Muhameda, a.s., njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na naše bosanske šehide, a zatim:

 

Uzvišeni Allah, dž.š., veli:

„O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da bi ste se kazne sačuvali; koji vam je Zemlju učinio posteljom, a nebo zdanjem; koji s neba spušta kišu i čini da s njom rastu plodovi, hrana za vas. Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim!“  (2:21)

 

Braćo i sestre, poštovana omladino!

 

U stvaranju Nebesa i Zemlje,

u smjeni dana i noći,

u nastajanju života i smrti,

u promjeni godišnjih doba,

jasno se  prepoznaju ajeti i vide znaci Allahove moći i Njegove milosti. U vremenu  proljetnog buđenja i rađanja prirode, čovjeku se  pruža prilika da vidi, osjeti i potvrdi znake Božije svemoći. Samo je On Jedini koji iz neživog stvara živo, a iz živog neživo.  „ Dokaz im je mrtva zemlja i Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu.“ (36:33)

 

Priroda i čovjek

 

Kada govorimo o Božijim ajetima, znacima, prva pomisao ili asocijacija je na tekstualne ajete, koji su objavljeni i nalaze se u Kur’anu i drugim tekstovima svetih knjiga ili suhufa. No, priroda koja nas okružuje obiluje mnoštvom vizuelnih ajeta, znakova, koji su dostupni i vidljivi  svakom čovjeku. Njihovim promatranjem i opažanjem čovjeku se pruža prilika da putem osjetila spozna Gospodara. „I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku.“ (36:37)

 

Poznato je da ajete u Kur’anu izučavaju i proučavaju alimi, učeni ljudi, kako bi bili još učevniji i pobožniji, dok se prirodni znaci, ajeti, nude na promatranje svim ljudima da bi bili pobožni i Bogu pokorni. I učeni i pobožni, ljudi od Hidajeta i Upute, u prirodnim pojavama, ajetima, prepoznaju znake koji ih učvršćuju na Pravom putu. „Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara par: u onome što iz zemlje niče, u njima samima i u onome što oni neznaju.“ (36:36)

 

Planeta Zemlja je Božiji znak kao što je i čovjek, mudri bi kazali mikro i makro svjetovi. U odnosu tih znakova odvija se život. I čovjek i Zemlja su stvoreni radi života, fizičkog i duhovnog. Zemlja da bude čovjekova postelja i kolijevka, a čovjek sa atributom najodabranijeg Božijeg stvorenja, da svjedoči tewhid, vjeru u jednog Boga. Stoga, punina i svrsishodnost čovjekova života ogleda se u činu sedžde, slavljenju i veličanju Allaha, dž.š., dok se uloga Zemlje prepoznaje kroz rađanje i darivanje različitih  plodova za čovjekovu egzistenciju i opskrbu.

 

Postojeći odnos, čini sklad Zemlje i čovjeka, kojim se naglašava potreba kultivisanja i obrađivanja Zemlje, sa ciljem čovjekovog opstanka i ugodnijeg života na Zemlji. Plodovi zemlje su odgovor na  uloženi trud čovjeka i znak Allahove milosti.

 

Obradu zemlje i spuštanje sjemena u nju povezuje čovjekova odlučna vjera u Allaha, dž.š., koja se  manifestuje kroz tevekkul.  Oslanjanje na Allaha je važan segment u životu  vjernika,  jer ga na tom putu prati neznanje i neizvjesnost za budućnost, kao i briga i strah za egzistenciju. Allah je pravedan. Prije čovjekova rođenja propisao mu je nafaku. Zato se na nafaku ne može utjecati, ali na njen bereket može. Bereket se uvećava, povećava kroz zahvalu Allahu na blagodatima, čovjekovim radom, izvršavanjem propisanih ibadeta, namaza, zekata, posta, sadekatu-l-fitra, dobročinstvom prema roditeljima, pružanje pomoći bolesnim, nemoćnim, ugroženim, činjenjem hajrata i slično.

 

Priroda se budi radi čovjeka

 

Proljeće je godišnje doba u kom se budi priroda. To je period u kojem Allah, dž.š., oživljava zamrlu zemlju. „On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina“ (30:19) Oživljavanje prirode u proljeće je vrijeme intenzivnog kretanja, a u kretanju je bereket, kako je naglasio naš poslanik Muhammed, a.s.

 

Džemre, proljetna toplota u zrak, vodu i zemlju je vjesnik tog oživljavanja i buđenja. Kiša, sunce, zelenilo, behar, su proljetni znaci da je nastupilo vrijeme sjetve. Zemlja je spremna da primi sjeme, a u sjemenu je klica života. Zbog toga je proljeće mubarek, blagoslovljeno vrijeme. I čovjek je blagoslovljen, on spušta sjeme u mubarek zemlju sa izgovaranjem Allahovog imena. Taj njegov čin prati snažni osjećaj tevekkula, oslanjanje na dragog Allaha, da će iz sjemena izniknuti plod. „Lijepa zemlja daje plodove dozvolom svoga Gospodara.“ 7:58

 

Kao godišnje doba proljeće je važno, jer čovjek današnjice, živi otuđeno od Božije upute, daleko od prirode i ljudi. Povratak u prirodu je potreban čovjeku zbog njegovog povratka prirodnoj naravi.  U prirodi vladaju univerzalni Božiji zakoni koji su od koristi čovjeku.

Radi podsjećanja i čovjek nastaje od kapi sjemena, a plodovi su dobra djela. Njegova dobra djela oživljava vjera, a ne džemreta. I sjeme i čovjek se spuštaju u zemlju. Čovjek kad odsluži životni vijek, a sjeme kad treba da posvjedoči život.

 

Odnos čovjeka prema radu

 

Povijest bilježi da se čovjek koristio različitim načinima i metodama kako bi kroz određena zanimanja obezbjedio egzistenciju za sebe i porodicu. To je u nekoj mjeri ovisilo o vremenskim, prirodnim prilikama, stepenu društvenog razvoja, te tokovima ljudskog progresa i napretka. Islam nas uči, da je dozvoljeno, sve što nije zabranjeno. To znači, ako nije haram, svaki posao za sticanje nafake, opskrbe je poželjan i preporučljiv.

Pejgamberi, najodabraniji ljudi, su porodice uzdržavali baveći se različitim zanimanjima. Neki od njih su  bili trgovci,  zanatlije, stočari i poljoprivrednici. Za čovjeka, nova vremena su donijela nove metode i mnoštvo novih zanimanja.

 

No, valja naglasiti, da je jedno od izvornih zanimanja čovjeka, poljoprivreda. To zanimanje je mubarek jer objedinjuje: plod, čovjekov rad i tevekkul, oslanjanje na dragog Allaha. Zemlja je oaza čovjekovog življenja. Ako se čovjek trudi i radi, njegov život ima smisla na Zemlji, a Bog će mu podariti bereket.

Uzvišeni veli: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.“ (2:29)

 

Naši plemeniti prethodnici su bili poučeni spomenutim vrijednostima i mudrostima života. Živjeli su u skladu sa prirodom. Znali su za pravilo, da u osnovi „ko kultiviše neobradivu zemlju, postaje njen korisnik“. Živjeli su u duhu hadisa, “Kada bi nastupio Sudnji dan, a u ruci ti bila sadnica voćke, zasadi je”. (Buharija)

Pored patriotizma, naši preci su svoju ljubav prema zemlji i zavičaju iskazivali obrađivanjem i zasijavanjem plodnih oranica, zasadom bogatih voćnjaka, ispašom na prostranim pašnjacima, čuvanjem šume, uzgojem razne stoke i pčela. Avlije i kuće su odisale ljepotom i prizorom džennetskih opisa, česme, različitim vrstama ruža, zdrave i nasmijane čeljadi, brižnim roditeljima, dragim gostima i prijateljma.

 

Allah je Zemlju podčinio i plodnom za čovjeka učinio, tako da ko radi na njoj, ne može biti bez opskrbe, i u tome se ogleda Božija pravda prema čovjeku. Ne treba se plašiti za nafaku, Bog ju je propisao i odredio čovjeku prije rođenja. Čovjek se mora brinuti za bereket, jer je nafaka određena i propisana, izvire i prati  čovjeka,  više nego njegova smrt. Smrt nastupa onog trenutka kad prestane i nestane nafake.

 

Da ne bi došlo do poteškoća u opskrbi, potrebno je zasaditi svaki pedalj obradive zemlje. U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu zasadi u saksijama na balkonima su svjedočili Bogom određenu nafaku.

 

Uzvišeni veli:

„Neka čovjek pogleda u hranu svoju.

Mi obilnu kišu prolivamo,

zatim zemlju pukotinom rasijecamo,

i činimo da iz nje žito izrasta,

i grožđe i povrće,

i masline i palme,

i vrtove krupnih stabala,

i voće i ispašišta,

Za opskrbu vama i stoci vašoj.“ (80:25-32)

 

Milostivi Allahu,

molimo te, smiluj nam se i oprosti nam grijehe,

molimo te uputi nas na Pravi put,

molimo te, za bereket u životu i zdravlju,

molimo te, za bereket u radu i potomstvu,

molimo te, za bereket u imetku i prijateljima.

Amin!