Medžlis Islamske zajednice Srebrenik Islam
( Ova hutba je sažetak stava rahmetli šehida dr. Muhammed Se’id Ramadan El Butija o ženi između islama i zapadnog društva )
Jedna od nametnutih islamskih tema o kojoj je nužno govoriti ovih dana zbog dešavanja u Turskoj i pokušaja zapadnog društva da uprlja sliku o pravdi islamskog sistema jeste: Prava žene između islama i zapadnog društva.
Što se tiče dužnosti koje Šerijat povjerava ženi, njihov je izvor jedan, a to jeduboko vjerovanje u Allaha, dž.š., pokoravanje samo Njemu. Njeno robovanjeAllahu, dž.š., je jedna od prvih istina vjere Islama, štaviše, to je jedna od prvihistina postojanja i najočitija od njih. Robovanje isključivo Allahu, dž.š., jejedna od prvih među nužnim posljedicama čvrstog vjerovanja u Allahovo dž.š., postojanje. Nema sumnje da su i muškarac i žena vlasništvo Allaha, dž.š., stoga je njihovo robovanje Njemu, u suštini i razmjeru, jedno, tako da nema prostora za poimanje bilo kakve razlike između muškarca i žene u njemu. Posljedica koja proizilazi iz ovoga je da su obaveze kojima Allah, dž.š., obavezuje svoje robove muškarce iste kao one kojima obavezuje svoje robove žene. Neko će se možda upitati: „Zašto onda Allah, dž.š., obavezujemuškarce na određene dužnosti na koje ne obavezuje žene i zašto propisuje ženama ono što ne propisujemuškarcima?“ Primjer za prvo je izdržavanje porodice i klanjanje džume namaza, a za drugo bila biobaveza odgajanja djece i obaveza pokrivanja pred muškarcima koji nisu rodbina ženi, ovim su obavezanesamo žene. Ova razlika ne proističe iz različitosti muškog i ženskog pola, već iz vanjskih faktora vezanih zamudrost i interese radi kojih se ove obaveze propisuju. Džuma namaz je naprimjer propisan u cilju jačanja muslimana i njihove sloge. Vrijednost ove mudrosti ističe se samo onda kada ona nije uzrokom zapostavljanja nekog važnijeg interesa. U slučaju da se pojavi neki važniji interes kategorično prestaje dužnost obavljanja džuma-namza uticajem tog interesa, bez obzira da li se radi o klanjaču muškarcu ili ženi. Muškarac čije prisustvo džuma namazu iziskuje da ostavi bolesnika o kojem se stara, ukoliko nema nikoga da ga zamijeni, nije dužan da obavi džuma namaz radi njegovog prava. Preče mu je da ostane kod tog bolesnika.
Pošto prisustvo žene u džamiji i njeno obavljanje džume implicira njeno zapostavljanje interesa koji se ogleda u staranju i brizi o djeci, za nju prestaje važiti dužnost obavljanja džume namaza.
Što se tiče izdržavanja porodice, bračnog druga i djece, ona je povjerena muškarcu bez obzira da li se radi o ocu ili mužu, jer on neposredno djeluje u sticanju imetka i opskrbe. To je zakonitost koja će ostati do Sudnjeg dana zbog društvenih mudrosti. Razlog postojanja ove zakonitosti je u tome što ako bi žena bila zadužena da radi, tj.da zauzme mjesto muškarca ili mu u ovom zanimanju bude jednaka, njena najsvetija društvena zadaća – staranje o djeci i njihovom odgoju na pravi način – bila bi zapostavljena. Muškarac nije u stanju zamijeniti ženu u tome.
Što se tiče dužnosti pokrivanja, kada bi ženu privlačio muškarac onoliko koliko ona njega privlači , dužnost pokrivanja bi bila upućena kako ženi tako i muškarcu. Ali, Allah, dž.š., koji je stvorio Svoje robove muškarce i žene sa onim osobinama i težnjama koje je On htio, znao je da osobine i karakteristike muškarca koje potiču strast kod žene nisu jednake osobinama i karakteristikama žene koje kod muškarca pobuđuju strasti. Zbog toga se dužnost razlikuje u skladu sa osobinama i privlačnošću među njima.
Dužnost koja je u određenoj mjeri zajednička po pitanju muškarca i žene je u pokrivanju stidnog mjesta od pupka do ispod koljena. Razlog za to je jednaka privlačnost i uticaj tog dijela tijela kod njih oboje. Allah, dž.š., kaže: “O Vjerovjesniče reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. Allah prašta i samilostan je. “( El Ahzab, 59.)
Prilikom čitanja ovog Kur’anskog ajeta moramo prepoznati jednu ogromnu mudrost “Tako će se najlakše prepoznatipa neće napstvovane biti” ako na trenutak razmislimo o njoj shvatićemo da je mudrost u skrivanju spolnih privlačnosti i ukrasa, koji pobuđuju nagone, od pogleda i očiju muškaraca, pa im žena ničim ne pobuđuje strasti niti ih provocira, tako da u ženi ili djevojci vide isključivo partnera u ljudskim aktivnostima i u ulaganju truda u različitim društvenim aktivnostima, dok god je predmet njihovog susretanja društvena aktivnost na koju su svi pozvani u cilju izgradnje društva i uspostavljanja civilizacijskih osnova.
Hidžab nije pomaganje ženi da postigne moralne vrline, već je pomaganje muškarcima koji gledaju ženu da se pridržavaju istih moralnih vrlina, tj. da na nju gledaju kao na ljudsko biće, poput njih samih, koje posjeduje intelektualne vrline, kulturne i društvene sposobnosti, a ne kao objekat koji pobuđuje fizičke nagone. Često možemo čuti: “Da je islam okovao ženu u hidžabu! Islam je propisao ženi da mora biti zaostala čim joj propisuje hidžab! Napredak žene može se jedino postići ukoliko se ona oslobodi oko hidžaba i sl.”
Nikada vrsta odjeće koju nosi žena, te način odijevanja dugih, kratkih, širih ili užih odijevnih predmeta nisu imale uticaj na intelektualne sposobnosti ili društvene aktivnosti. Iskustvo pokazuje da je tvrdnja umanjivanja intelektualne sposobnosti hidžabom neosnovana.
Prije nego se počne govoriti o izvorima prava i dužnosti žene na zapadu nužno je naglasiti da ne smijemo dopustiti da nas zapad prevari zadivljujućim parolama o slobodi, demokratiji i ljudskim slobodama koje nas sprječavaju da vidimo bolnu stvarnost koja je sa svim tim nespojiva. U slučaju da budemo zaslijepljeni ovim parolama vidjet ćemo zapadnu ženu kako sjedi na prijestolju počasti uživajući slobode koje nemaju granica. Realnost je, međutim, drugačija.
Polazeći sa ovog aspekta postavljamo pitanje: Koji su izvori dužnosti kojima je obavezana žena na zapadu? Odgovor koji nam stvarnost daje jeste da njihov izvor jeste prevlast materijalističkih interesa.
Iako se mnoge dužnosti kojima je zapadna žena obavezana poklapaju sa onim čime je islam obavezuje, obzirom da materijalni faktor, zaista, predstavlja jedan od najvažnijih stubova koji je neophodan za funkcionisanje života. Međutim, zapad ne pridaje značaj nijednom drugom faktoru osim materijalnom u domenu društva i brige o njemu. Suprotno od toga, islam uvrstava materijalni faktor među mnoge druge brojne faktore i razvrstava ih na skali prioriteta.
Iz zapadnog pogleda na materiju i njenog stavljanja na poziciju jedinog faktora u podizanju bolje društvene zajednice proizilazi ono što ga je navelo da uskrati mnoga prava u cilju nastojanja da zaštiti ono što smatra najvećom svetošću. Ovo ga je navelo na različite vrste nepravde koje su se uglavnom sručile na ženu. Žena je, zbog uticaja ovog materijalnog činioca obavezana da se sama o sebi stara, bez obzira da li se radilo o djevojci u kući njenih roditelja ili o supruzi u kući svog bračnog druga, dokle god bude u stanju d ana bilo koji način dođe do zarade.
Filozofija “svetosti” materije kaže da su uživanja u životu brojna i neograničena. Sva ta uživanja zahtijevaju ogromne sume novca. Zbog toga, svi moraju trčati u bespoštednoj utrci u cilju priskrbljivanja što veće sume radi plaćanja nužnog danka da bi se dostigao lanac uživanja kome nema kraja.
Ideja brige i pomaganja drugih u ovakvom društvu smatra se naivnošću.
Zbog prevlasti ove materijalističke filozofije djevojka je prisiljena da, čim malo stasa, izlazi ujutru iz kuće svojih roditelja tražeći svoju opskrbu kojom će popunjati beskonačni lanac uživanja.
Ista ova filozofija prisiljava ženu da izgubi svaku nadu u ono što se naziva pravo muža prema njoj, a koje on treba da ispuni u zamjenu za obaveze bračnog života koje ona mora da podnosi.
Dakle, materija i ništa drugo je osnova zapadnog društva i ona je izvor svih dužnosti kojima se obavezuju njegovi članovi bez obzira radilo se o muškarcima ili ženama.
Što se tiče prava, zapadno društvo, kako nam ono samo to proklamuje, kao izvor navodi ženstvenost.
Nema sumnje da ova toliko reklamirana parola pobuđuje sreću i radost u emocijama žena. Međutim, praksa koja se provodi u ovim društvima razbija ženske nade i baca ih u poniženje u kojem sebe mogu vidjeti isključivo kao sluge zadovoljenju muških strasti. Ukoliko ona, pak, izgubi pretpostavke za takvo služenje usljed starenja ili različitih okolnosti nema sumnje da će je dočekati potpuno poniženje u vidu odricanja i nasilja nad njom. Razlog za to je što muško uzdizanje ženstvenosti nije ništa drugo do jedan od tragova njegove brige za sebe samog i hranjenje vlastite sebičnosti i težnja za vlastitim nagonom. Ukoliko je izvor ženskih prava njena ženstvenost onda se ona mogu smatrati običnim mitom ili nadoknadom koju žena izvlači zauzvrat muškom naslađivanju.
Filozofijom materijalizma zapad je osudio porodicu na uništenje i razbio sve njene osnove. Porodica može postojati samo uz solidarnost svih njenih članova, preko međusobne odgovornosti, odgovornosti bračnih drugova te odgovornosti roditelja prema djeci.
Posljedica zapadnog društva je i izlaganje ženstvenosti uništenju. Do toga dolazi zbog toga što je ona prisiljena da posao traži isključivo radi nužnog preživljavanja. U toj utrci ona nema mogućnost da bira posao koji će odgovarati njenoj pripadnosti ženskom rodu.. Pošto je njen problem vezan za preživljavanje ona u toj bici mora žrtvovati svoju ženstvenost i dostojanstvo, ukoliko je to potrebno, da bi sebi obezbijedila opstanak.
Materijalistička filozofija zapada nužno, takođe, dovodi i do udaljavanja žene od dužnosti odgoja djece što predstavlja jasnu posljedicu. Konstantna borba za opstanak prisiljava zapadnu ženu da odgoj djece prepusti obdaništima i odgojnim ustanovama koje, jasno je svakome ko je upućen u psihologiju odgoja, ne mogu nikada zauzeti mjesto majki.
Sami Džeko
